Preuzeto iz knjige “Osnove islamske filozofije”
Prevod: Armnin Hadrović
Prethodno: Samoočiglednost načela epistemologije – Kvalitet ovisnosti filozofije o epistemologiji
Mogućnost spoznaje
Svaki razuman čovjek uvjerenja je da zna nešto i da nešto može znati. Zato i ulaže trud da bi dobio informacije koje se tiču njegovih potreba ili interesa, a najbolji primjer ove vrste truda jeste ono što su naučnici i filozofi učinili otkrivajući različita polja nauka i filozofije. Stoga mogućnost i događanje nauke nije nešto što bi ijedna razumna osoba, čije misli nisu pomućene nedoumicama, odbacila ili čak prema čemu bi imala rezerviranost. Ono što je otvoreno za raspravu i ispitivanje i o čemu je razložno imati neslaganja jeste prepoznavanje obzorja ljudskog znanja, raspoznavanje sredstava za dosezanje sigurnog znanja, način razlikovanja ispravnog od neispravnog mišljenja i ovome slična pitanja.
Kao što je ukazano u prethodnim raspravama, u Evropi su se više puta pojavljivali opasni valovi skepticizma koji su progutali čak i velike mislioce. Historija filozofije pamti škole mišljenja – sofizam, skepticizam i agnosticizam – koje su u potpunosti poricale znanje. Najbolje objašnjenje poricanja znanja u apsolutnom smislu, to jest cjelokupnog znanja (ako je ova optužba ispravna) jeste to što su žrtve ovog stava bile pogađane teškim oblikom umske uznemirenosti, stanjem koje na neke ljude štetno djeluje i u pogledu raznih drugih problema. Zapravo, ovo stanje moglo bi se smatrati jednom vrstom mentalne bolesti. Bilo kako bilo, bez zalaženja u historijsko istraživanje o postojanju ovakvih ljudi i bez ispitivanja motivacije koja leži iza ovakvih stavova ili ispravnosti pripisivanja ovakvih stavova onima za koje se tvrdi da su ih imali, mi ih uzimamo kao stvari koje traže odgovor prikladan filozofskoj raspravi, ostavljajući da se pitanje historijskih činjenica utvrdi historijskim istraživanjem.
Nastavak: Samoočiglednost načela epistemologije – Pregled tvrdnji skeptika i njihovo pobijanje