Mesnevihanstvo kao tradicija tumačenja i kazivanja Mesnevije Mevlane Dželaluddina Rumija, perzijskog pjesnika, filozofa, mislioca, gnostika, duboko je ukorijenjena u intelektualno-duhovni habitus bosanskog čovjeka. Mesnevija je predstavljala jedan od prvih kulturnih dodira “Dobrog Bošnjanina” sa islamom. Taj prvi susret je izrastao u čvrstu i neraskidivu vezu, te Mesnevija gotovo šest stotina godina u kontinuitetu, na kulturnoj mapi Bosne i Hercegovine, ispisuje najljepši duhovni vez isprepleten bodovima bosanske jezičko-stilske ornamentike. Biti mesnevihan znači biti baštinik, čuvar, tumač, kazivatelj Mesnevije, promišljati njene poruke, svoj praktični život uskladiti sa njima, te tako riječju i vlastitim primjerom prenositi Mevlanina naučavanja slušateljima. Pri tome treba naglasiti da mesnevihan može tumačiti Mesneviju na temelju dozvole, usmene ili pismene, dobijene od osobe koja je, također, mesnevihan. Povijest mesnevihanstva se uglavnom vezuje za tekije, i o ovome se dosta pisalo, dok se samo uzgred, gotovo “stidljivo”, spominjalo tumačenje Mesnevije u džamijama. Zbog toga je ovaj 38. broj Žive baštine posvećen institucionalnom kazivanju Mesnevije s akcentom na osebujnu ličnost derviša Ahmeda Nuruddina Mešića, šerijatskog sudije, islamskog teologa, profesora islamskih orijentalnih jezika, duhovnog učitelja (šejha) i mesnevihana iz Tuzle. Nekoliko je razloga zbog kojih smo mesnevihanstvo odlučili predstaviti kroz ličnost Ahmed-ef. Mešića. Prvo, poput Derviš-paše Bajezidagića, s početka 17. st. u Mostaru, i Ahmed-ef. Mešić je u 20. st. institucionalizirao tumačenje Mesnevije u Tuzli; drugo, kao i Katedra Mesnevije u Mostaru, Katedra Mesnevije u Tuzli krenula je iz džamije. Dodatni razlog je taj što se naredne, 2026. godine, navršava 110 godina od rođenja Ahmed-ef. Mešića i 10 godina od objavljivanja njegovog prijevoda Mesnevije, s komentarom u tri toma, tako da se ovim brojem Žive baštine nastojao dati cjeloviti uvid u doprinos derviša Ahmeda Nuruddina Mešića u promoviranju tesavvufa i tradicije mesnevihanstva u BiH.
Broj otvaramo radom “Mesnevija i njeno tumačenje u Bosni i Hercegovini”, autorice Sabahete Gačanin, u kojem daje uopćene naznake o tumačenju Mesnevije u Osmanskom carstvu što je imalo implikacije i na obrazovanje i duhovno ozračje Bosne i Hercegovine, za šta potvrdu nalazimo u uspostavi Katedre Mesnevije u Mostaru, početkom 17. st., a prema vakufnami bosanskog beglerbega Derviš-paše Bajezidagića. Autorica, također, daje pregled bosansko-hercegovačkih mesnevihana. U osjetljivom vremenu dominacije etnocentrizma, ksenofobije, odbacivanja svakog vida drugojačijosti, Mesnevija, kao djelo koje promovira univerzalnu ljubav i interkulturalizam, se nadaje kao nasušna potreba duhovno dezorijentiranog modernog čovjeka. Članak simboličkog naslova “Svjetlo na kraju tunela” potpisuje Ašk Gaši, jedan od prvih slušatelja Mesnevije koju je tumačio Ahmed-ef. Mešić. U radu iznosi svoja sjećanja o druženju sa Ahmed-ef. Mešićem, te ističe njegov doprinos u tumačenju i promoviranju tesavvufa kroz prijevode djelā Istine o tesavvufu i Mesnevija. U članku “Ahmed-ef. Mešić kao duhovni učitelj”, Izet Zikjri Pajević analizira suštinske odlike ličnosti derviša Ahmeda Nuruddina Mešića kao muslimanskog intelektualca duboko svjesnog svog vremena i sredine u kojoj živi, a u kontekstu njegovog autentičnog pristupa tesavvufu i tarikatskom djelovanju, te kao duhovnog odgajatelja koji svoje derviše ličnim primjerom poučava kako kur'anski imperativ i praksu Poslanika Muhammeda, alejhisselam, učiniti silnicama vlastitog života. “Derviš Ahmed Nuruddin Mešić kao mesnevihan i utemeljitelj Katedre Mesnevije u Tuzli” je rad koji potpisuje Mubina Moker. Autorica daje uvid u formiranje Katedre Mesnevije u Tuzli i način njenog djelovanja, te intelektualno-duhovne kompetencije Ahmed-ef. Mešića kao mesnevihana analizira u kontekstu kriterija za mesnevihana koje je svojom vakufnamom uspostavio Derviš-paša Bajezidagić. “Mesnevija o Isa alejhisselamu” je do sada neobjavljeni tekst iz zaostavštine Ahmed-ef. Mešića. Pored prijevoda i komentara stihova o Isa, alejhisselamu, iz 3. sveska Mesnevije, tekst sadrži i uvod i dva dodatka, a napisan je na zamolbu rahmetli šejha hadži Mehmed-ef. Hafizovića, u povodu obilježavanja Lejle-i Isevijje – Noći posvećene Isa, alejhisselamu. Mehmed-ef. Hafizović je u međuvremenu poginuo te mu tekst nikada nije uručen. Člankom “Duhovni putopis: S Mesnevijom po Bosni i Hercegovini”, autorice Azre Hasanović, zaokružena je tematska cjelina o Ahmed-ef. Mešiću. U radu nas autorica vodi kroz Odžak, Gradačac, Kladanj, Gračanicu, Brčko, Živinice, Mostar, Sapnu, Lukavac, Kalesiju, Kaćune i Visoko, gradove i mjesta u kojima je moderirala promocije prijevoda Mesnevije s komentarom, Ahmed-ef. Mešića. Rad predstavlja svojevrstan sejri suluk autorice kroz njeno druženje sa Mesnevijom i Ahmed efendijom čiju ličnost je upoznala, upravo, proučavajući Mesneviju tokom priprema za moderiranje. Svaka promocija, za autoricu je značila i novu životnu i duhovnu “lekciju”.
U članku “Şerḫ-i Cezīre-i Mes̱nevī: poetski komentar Mesnevije Abdullaha Bosnevija”, autor Emrah Seljaci, predstavlja komentar 366 stihova iz Mesnevije, Komentatora Fusus al-hikema, napisan na osmansko-turskom jeziku, te daje prepjev uvodnog dijela, odnosno, povoda nastanka komentara i prepjev stihova koji predstavljaju tumačenje Abdullaha Bosnevija na prvi stih Mesnevije. Ovaj broj Žive baštine zatvaramo prepjevom treće priče iz prvog sveska Mesnevije Jevrejski car i vjernici – ashabul-uhdud, kojeg je, prema prijevodu Ahmed-ef. Mešića sačinio Izet Zikjri Pajević.