MOST IZMEĐU IBN SINAA I ABU HAMIDA AL-GAZALIJA
‘Ayn al-Quḍāt, The Essence of Reality: A Defense of Philosophical Sufism, New York University Press, New York, 2022, xxx, 241 str.
Piše: Haris Dubravac
Djelo Zubdat al-ḥaqā'iq (Suština stvarnosti) napisao je tokom samo tri dana 514/1120. godine učenjak koji je imao tek dvadeset i četiri godine. Riječ je o filozofu, sufiji i kadiji ‘Aynu al-Quḍātu (u. 525/1131), koji je rođen u zapadnoiranskom gradu Hemedanu. Bio je učenik šejha Ahmeda al-Gazalija (u. 520/1126), brata čuvenog Abu Hamida al-Gazalija (u. 505/1111). Ovog osobenjaka Seldžuci su pogubili kad je imao trideset i četiri godine, navodno pod optužbom za otpadništvo.
Nakon 902 godine izašao je novi prijevod tog djela na engleski jezik pod naslovom The Essence of Reality: A Defense of Philosophical Sufism (Suština stvarnosti: odbrana filozofskog sufizma), koji je sačinio Mohammed Rustom. Budući da je prevodilac i urednik ovog izdanja nedovoljno poznat našoj čitalačkoj javnosti, ovdje ćemo navesti nekoliko redaka o njemu. Dr. Mohammed Rustom (r. 1980) redovni je profesor islamskih nauka na Univerzitetu Karlton (Carleton University) (Kanada). Doktorirao je na Univerzitetu u Torontu (University of Toronto) 2009. god. Polja njegova istraživanja, u kojima je međunarodno priznat stručnjak, jesu islamska filozofija, sufizam, tumačenje Kur’ana i međukulturna filozofija. Poznaje arapski, perzijski, francuski, njemački, gudžaratski i urdu, a piše na engleskom jeziku. Napisao je zapažene radove koji su prevođeni na albanski, bosanski, francuski, italijanski, kineski, njemački, perzijski, španski i turski. Sarađuje u brojnim naučnim časopisima iz navedenih oblasti kao urednik, autor i prevodilac. Bio je pomoćni urednik čuvenog djela The Study Quran (prijevod i tumačenje Kur’ana na više od dvije hiljade stranica). Primio je mnoga akademska priznanja i nagrade – u Kraljevini Španiji, Sjedinjenim Američkim Državama, Ujedinjenom Kraljevstvu, Kanadi, Islamskoj Republici Iran i Ujedinjenim Arapskim Emiratima.
Sad se vratimo autoru. ‘Ayn al-Quzat rođen je u porodici učenjaka 490/1097. god. Veoma rano se istakao u islamskim intelektualnim naukama, šafijskom pravu, matematici i arapskoj književnosti. Kao mladić postao je poznat kako u književnim tako i u filozofsko-teološkim krugovima pa je na koncu bio postavljen za glavnog sudiju u Hemedanu. Pisao je na arapskom i perzijskom. Prije negoli je zaronio u okean božanske ljubavi, ‘Ayn al-Quzat morao je prvo hoditi njegovim žalom, gdje će smjestiti filozofiju i racionalnu teologiju.
Prije nego se latio pera da napiše Suštinu stvarnosti, kad je imao šesnaest godina, imao je krizu izvjesnosti, kao i veliki Abu Hamid al-Gazali, koji je preselio na Onaj svijet godinu prije. Pažljivo četverogodišnje proučavanje njegovih spisa pomoglo je ‘Aynu al-Quzatu da se oporavi od ove krize i ponovno stekne duhovnu postojanost. Zatim se u dvadeset i trećoj godini susreo s Abu Hamidovim bratom, šejhom Ahmedom, koji je bio dobro poznat i visokocijenjen duhovni učitelj u perzijskim sufijskim kružocima. ‘Ayn al-Quzat formalno je postao njegov učenik, a kasnije će ga Ahmed imenovati svojim duhovnim nasljednikom. To što je postao Ahmedovim učenikom najviše je ubrzalo njegovo duhovno razbuđivanje. Kad je ‘Ayn al-Quzat počeo diktirati Suštinu stvarnosti, već je bio intelektualno i duhovno ostvaren pa je želio podijeliti plodove svoga duhovnog znanja sa svojim slušaocima i čitaocima, ali na jasan i razumljiv način. To je učinio nakon što mu se, kako kaže, počelo otvarati oko uvida a ne uvid intelekta. Zato veli na kraju djela: “Toliko sam mogao prenijeti o onome što mi se otkrilo nakon što sam se odrekao formalnog učenja.”
Tekst spomenutog djela je, poput svoga autora ‘Ayna al-Quzata, izvanredan iz mnogo razloga, posebno zbog toga što predstavlja, po svoj prilici, najranije filozofsko izlaganje sufizma u islamskoj intelektualnoj tradiciji. Ovo važno djelo vršit će značajan utjecaj kako na klasičnu islamsku filozofiju tako i na filozofski sufizam. Ono će biti uvršteno u kurikulum medrese Mujāhidiyyah – važno središte učenosti u Meragi u trinaestom stoljeću.
Neke od najvažnijih ličnosti u kasnijoj fazi islamskog mišljenja stjecale su znanje u ovoj ustanovi te su čitali Suštinu stvarnosti. Među njima su bili Shihābuddīn al-Suhrawardī (u. 587/1191) i Fakhruddīn al-Rāzī (u. 606/1210). Također znamo da je pod pokroviteljstvom Hülegü-hana u Meragi, slavni filozof i naučnik Nasīruddīn al-Ṭūsī (u. 672/1274) preveo Suštinu stvarnosti na perzijski. Mimo područja pod perzijskim utjecajem, ova knjiga bila je popularna i u arapskim dijelovima muslimanskog svijeta. To je posebno očito u djelu ‘Abd al-Ghanīja al-Nābulusīja (u. 1143/1731), koji je hvalio umješnost knjige da uvidi “problem” razuma kad je neko u potrazi za Bogom. Zaista, spomenuto djelo je vjerovatno prvi potpuno razvijeni, mistički potkovan racionalni spis koji se tiče ograničenjâ intelekta u islamskoj tradiciji i u tom pogledu uveliko nadilazi djela poput, naprimjer, al-Gazalijevog Mishkāt al–anwār (Niša svjetlosti). Da bi to autor bio kadar učiniti, morao je izgraditi most između dvojice intelektualnih velikana čija je gledišta naslijedio, Ibn Sine i Abu Hamida al-Gazalija.
Suština stvarnosti napisana je jezgrovitim, lijepim stilom. Sastoji se od stotinu kratkih poglavlja isprepletenih kur'anskim ajetima, Vjerovjesnikovim izrekama, sufijskim maksimama i poezijom. Imajući u vidu filozofska djela Ibn Sine i Abu Hamida al-Gazalija, knjiga vodi čitaoce na filozofsko putovanje, s preglednim tumačenjima pitanja kao što su problem vječnosti svijeta, priroda Božije Biti i svojstava, pojmovi “prije” i “poslije” te odnos duše prema tijelu. Sve ove rasprave neprimjetno su povezane s temeljnim argumentom ‘Ayna al-Quzata da mističko znanje nadilazi područje intelekta. Tako on kroz cijelu knjigu stavlja naglasak na pojam kušanja (dhawq). Nadmašujući granice racionalnog mišljenja i spoznajnih vidova znanja, kušanje je isključivo povlastica prepoznavaoca (‘ārif) – osobe koja prepoznaje Boga u svemu, posebno unutar svoje duše. Kušanje uklanja pregradu između subjekta i objekta, te ukazuje na to kako postići ujedinjenje između to dvoje. Povrh svega, kako piše Rustom, kad kušamo neku stvar, znamo ponešto o njoj, što je mnogo stvarnije i opipljivije nego kad bismo pokušali diskurzivno umotati svoj um oko nje, opisati je i uhvatiti u svojevrsnu konceptualnu mrežu.
Kušanje donosi osobi potpuno uvjerenje u nešto što ‘Ayn al-Quzat naziva “stepen iza intelekta” (al–ṭawr warā’ al-‘aql). Jedna od stvari koje se mogu kušati na ovom uzvišenom stepenu jeste istinsko značenje ljubavi – prije nego se nadmaši intelekt, ljubav je samo koncept. Također, intelekt će ustanoviti svoju nesposobnost da opaža mnoga bića, a to je jedna od prvih stvari koja se nahodi na ovom stepenu.
Na početku djela Suština stvarnosti ‘Ayn al-Quzat kazuje da se ova knjiga bavi raskrivanjem triju religijskih načela pomoću kojih ljudi, vjerujući u njih, obožavaju Boga. Zapravo, on piše, na nagovor nekih prijatelja, ovu knjigu koja će govoriti o tome gdje završava teorijsko razmatranje (naẓar al-‘uqūl) u odnosu na Božiju Bit i Njegova svojstva, te vjeru u zbiljnost vjerovjesništva i Posljednjeg dana.
Što se tiče prevodilačkih rješenja, Rustom naglašava da je nastojao koristiti se konkretnijim jezikom u prijevodu, čak i kad su posrijedi neke riječi koje mogu imati tehničko značenje u djelima iz filozofije ili filozofske teologije. Tako jednu od najdražih riječi ‘Ayna al-Quzata, azal, prevodi kao beginningless (bespočetnost) a ne kao sempiternal (oduvječnost), huwiyyah kao identity (identitet) umjesto ipseity (ipseitet), ījād kao effectuating existence (uzročna egzistencija) a ne kao existentiation (egzistencija), māhiyyah doslovno kao what it is (šta je to) umjesto quiddity (kviditet). Nekad ‘Ayn al-Quzat pod riječju ‘ulamā podrazumijeva učenjake (scholars), a nekad filozofe i racionalističke teologe (za koje često upotrebljava izraz al–‘ulamā’ al–nāẓirūn), ‘aqlī prevodi nekad kao intellectual (intelektualno) a nekad kao rational (racionalno), idrāk u tehničkom smislu znači perception (opažaj), a općenito grasping (shvaćanje). Posebno iznenađuje, rekli bismo prijatno, što riječ ma‘rifah ne prevodi kao gnosis (gnoza) već, slijedeći Williama C. Chitticka, što čini i Joseph E. B. Lumbard, kao recognition (prepoznavanje), pa samim time i ‘ārif kao recognizer (prepoznavalac), a ne kao gnostic (gnostik). Rustom falsafah prevodi kao classical islamic philosophy (klasična islamska filozofija), ḥikmah kao philosophical mysticism (filozofski misticizam), kalām kao rational theology (racionalna teologija). Ma‘ānī nekad prevodi kao supra–sensory realities (nadosjetilne stvarnosti), a nekad kao meanings (značenja).
Na kraju, smatram da je ovaj prikaz izvrsnog Rustomovog prijevoda prikladno završiti riječima ‘Ayna al-Quzata: “Ova knjiga je gotovo beskorisna osim onima koji marljivo promišljaju o intelektualnim stvarnostima, iscrpljujući se mnogo u svojoj potrazi, sve dok ne postanu vični tome. No, takvo učenje nije dovoljno ako ne iskuse čežnju za nečim izvan znanja i intelekta. Stoga, oni koji nemaju tu čežnju u sebi treba da neprestano proučavaju ovu knjigu, jer je vrlo vjerovatno da će se ta čežnja pojaviti u njima. Ali ako ih pokuđena svojstva odvrate od stalnog proučavanja ove knjige, od nje neće ništa dobiti.”