William C. Chittick, Sufijski put spoznaje: Ibn al-̒Arabijeva metafizika imaginacije,
S engleskog preveo prof. dr. Rešid Hafizović Naučnoistraživački institut “Ibn Sina”, Sarajevo 2021.
UDK 28:141.336 (049.3)
Moje oči ne zure u drugo
doli u Lice Njegovo,
Moje uči nikad ne slušaju
Drugo doli riječi Njegove.
(Futuhāt II, 459)
Kao izdavački poduhvat, što nesumnjivo i jest, u oktobru 2021. godine na Internacionalnom sajmu knjiga u Sarajevu, u izdanju Naučnoistraživačkog instituta “Ibn Sina” nagrađena je knjiga Sufijski put spoznaje: Ibn al-‘Arabijeva metafizika imaginacije, autora Williama C. Chitticka, u prijevodu akademika Rešida Hafizovića. Ovo djelo je plod dvadesetogodišnjeg istraživačkog rada na Ibn Arebijevom djelu Futuhāt al-makiyye i jedna je od najvažnijih studija Williama C. Chitticka, profesora Njujorškoga univerziteta.
Suštinsku ulogu u svom djelu Ibn Arebi dodjeljuje imaginaciji. Njegova se metafizika ne može razumjeti bez dosezanja znanja o važnosti imaginacije, a njegovo gledanje na imaginaciju ne može se razumjeti izvan sfere metafizike. Kontinuirana potraga za izgubljenim intelektualnim i duhovnim naslijeđem urodila je ponovnim otkrivanjem značaja imaginacije. Zapad je prepustio vjeru razumu i zaboravio da samo imaginacija otvara dušu prema mogućnostima primanja i razumijevanja, što nije dostupno racionalnome duhu. Ako čovjek nije u stanju imaginacijom skinuti maske sa lica stvari i stvorenja da bi ugledao iskonsku prirodu stvari, onakvih kakve one jesu, onda nije u stanju ni pronaći Boga i njegovo zemaljsko trajanje pretvara se u besciljno vegetiranje u kalu neumitne prolaznosti.
Ovo djelo predstavlja opsežnu enciklopediju islamskih disciplina u kontekstu tawhīda, u kojem Ibn Arebi do najsitnijh detalja pojašnjava pitanja ontologije i kosmologije, strukture ljudskog bića i ljudskih tipova, hijerarhije duhovnih svjetova, znanja o vjerovjesnicima, simbolizam slova, hadisa, tefsira, ali i druge brojne teme. Kako se može uočiti, i ovo, kao i sva druga Ibn Arebijava djela, hermeneutika je Kur'ana.
Zašto je Ibn Arebi tako važan? Kao sufija, teozof i filozof u smislu drevne mudrosti, on nudi najdetaljnija i najprodubljenija izlaganja islamskog razumijevanja Boga, univerzuma i ljudske duše koja se općenito mogu pronaći u bilo kojem vremenu ili na bilo kojem mjestu. Njegovo učenje je bilo izvor kontroverzi, jer je poučavao ljude da je njihova primarna zadaća prema Bogu da Ga razumiju zbog sebe i po sebi, što je remetilo komoditet tradicionalne uleme koja je zagovarala taqlīd koji bi se bespogovorno slijedio. Hikma, prema njegovom kazivanju, ne pripada entitetima, nego razinama i to dvjema: razini Gospodara i razini sluge. Do tančina on pojašnjava svijet skrivenosti s nebrojenim duhovnim razinama, koje se mogu dosegnuti kontempliranjem putem unutarnjih osjetila.
Kroz sedam poglavlja knjige Chittick je čitatelju otškrinuo bogatu sufijsku riznicu izborom uglavnom iz Ibn Arebijevog Futuhāta predočivši brojne Ibn Arebijeve argumente u svim aspektima protežnog, imaginalnog i duhovnog svijeta Božijeg Bitka, na taj način oslikavši milostivo lice islama, a ne okrutno lice koje vodi u ekstremni terorizam, kakvo mu danas pripisuju i otvoreni i pritajeni neprijatelji Istine.
Autor je knjigu strukturirao u sedam zasebnih poglavlja s dodatkom uvoda, kako je to predstavljeno u nastavku teksta.
Uvod (str. 9-23) obuhvata autorov Predgovor bosanskom izdanju, u kojem William Chittick naglašava da je njegova potraga za izgubljenim intelektualnim i duhovnim naslijeđem urodila ponovnim otkrivanjem važnosti imaginacije. Zapad je, nažalost, prepuštajući se razumu, zaboravio da imaginacija raskriljuje dušu mogućnostima razumijevanja vjere, što nije dostupno racionalnom duhu. Slijedi Predgovor prevodioca, akademika Rešida Hafizovića, koji ističe da je “znanje kao svjetlo ‘tinte Božije riječi’” i da čovjek, kao Božiji halifa, mora da vlada srcem stvari i tako spoznajno proniče u tajanstva iskonske prirode svakog stvorenja i s onu stranu sedamdeset hiljada zastora od svjetlosti i tmine iza kojih se skriva Lice Božije. Uvod u samu knjigu (str. 24-48) posvećen je Ibn Arebijevom životu i njegovim djelima, u vezi s kojima istraživači navode da je napisao 700 knjiga, rasprava i poetskih zbirki, od kojih je 400 opsežnijih djela. Sama Mekanska otkrovenja (Futūhāt al-makiyya) u kritičkom izdanju Osmana Yahyaa sadrže 17.000 stranica.
Prvo poglavlje je “Pregled” (str. 49-92) koji predstavlja terminološki registar i načelnu hijerarhiju univerzuma i Božije prisutnosti u njemu, te Ibn Arebijevu kozmološku shemu u pogledu makrokozmosa i mikrokozmosa kao Božije imaginacije. U tom kontekstu, Chittick je iznio brojne Ibn Arebijeve upute u pogledu traganja i zaokupljenosti spoznavanjem Božijeg Bitka. Dalje nam pojašnjava: kad Ibn Arebi koristi pojam imaginacije i svijet imaginalnog (barzaḫ), on misli na svijet između duhovnog i protežnog svijeta. Ibn Arebijev kosmološki obrazac neograničene imaginacije ilustriran je grafikonom svjetlosnog roga: između Bitka i ništavila je egzistencija (neograničena imaginacija), a unutar toga je imaginalni svijet (ograničena imaginacija) između duhovnog i protežnog svijeta (str. 70). O savršenom čovjeku Ibn Arebi kaže da je on jedinstvo mikrokosmosa i makrokosmosa. On potpuno i svjesno živi na svim silaznim razinama Svjetla i na svim uzlaznim razinama svjetla kroz koje se svjetlo vraća natrag, a ljudski um povezuje božansko znanje. Onako kako se on vrti oko Boga tako se kosmos vrti oko njega (str. 92).
Drugo poglavlje je “Teologija” (str. 93-167) u kojem autor razmatra Ibn Arebijevo tumačenje Božijih Imena, odnosno imena imēna (ʼasmā al-ʼasmā) koja Bog otkriva ljudima kroz Kur'an i druge objave, što omogućava spoznavanje prirode stvari, to jest istinsko znanje o egzistenciji (str. 96). Dalje nam tumači božanske korijene hijerarhije i protuslovlja (str. 118-137) te Bit i Božansko, koji su označeni imenom Allāh, koje objedinjuje sva Božija Imena i izmiruje sve suprotnosti i protuslovlja. Imena obuhvaćena imenom Allāh, uzajamno su suprotstavljena, ne samo u horizontalnom nego i u vertikalnom smislu, stoga istinsko znanje o Bogu zahtijeva spoznavanje Njega kroz obje vrste imena (str. 138-167).
Treće poglavlje “Ontologija” (169-271) razmatra Ibn Arebijevu ideju transcendentnog jedinstva Bitka, kroz pojašnjavanje pojmova postojanja i nepostojanja i u vezi s tim Egzistencije i Egzistenta, Mjesta pojavljivanja, Samoraskrivanje i moć prihvaćanja te Jednost Bitka i učinke Imena. U ovom poglavlju Chittick daje tumačenja Ibn Arebijevog kazivanja o Božijem stvaranju i beskonačnim mogućnostima pretvorbi i preobrazbi, nikad opetovanom samoraskrivanju i bezgraničnosti. U vezi s Njegovim stvaranjem dato je i tumačenje kosmičke imaginacije: kosmos je Bezgranična Imaginacija, jer sve drugo osim Boga očituje temeljne odlike imaginacije (str. 232). Ibn Arebi, kao i učenjaci prije njega, govori o imaginaciji, dajući primjer snoviđenja koje je uobičajeno ljudsko iskušavanje prirode imaginalnih stvari (str. 233). Kad se priroda kosmosa istinski ozbilji (tahqīq), znalac je vidi u formi imaginacije, koja zahtijeva tumačenje kao u slučaju sna. Data su i tumačenja Vrhovnog Berzaha, koji se naziva i Bezgraničnom Imaginacijom, a može uključivati i pojmove kakvi su Oblak, Dah Milotvornog, Zbilja kroz koju se događa stvaranje, Univerzalna Zbilja, Priroda i Zbilja Savršenog Čovjeka (str. 243-271).
Četvrto poglavlje “Epistemiologija” (str. 273-340) posvećeno je potrazi za znanjem, što se razmatra kroz tematska potpoglavlja: ‘Spoznaja i spoznavatelj’, ‘Stjecanje znanja’ te ‘Vaga Zakona’. Nedvojbeno Ibn Arebi upućuje na to da su Bog i Poslanik uspostavili Vagu Zakona, mjerilo koje se primjenjuje na svaku ljudsku situaciju i postavlja svaku stvar na njoj pripadajuće mjesto. Sve znanje i praksa moraju biti mjereni tom vagom. Posebna vaga brine da Zakon koji predstavlja ravnotežu unutar kosmosa, tvori pravdu (ʻadl). A to je povezano s mudrošću (hikma) i ćudorednošću, jer čovjek lijepog ćudoređa slijedi Vagu Zakona. Stoga je nužno znati granice znanja i principe spoznaje.
Peto poglavlje “Hermeneutika” (str. 341-435) izlaže Ibn Arebijevu kritiku racionalnog tumačenja vjere, s obzirom na to da je razum sredstvo teologa i filozofa koji istrajavaju na tumačenju Objave. Srce je sjedište uma i otkrovenja, a istina se poima umom. Ibn Arebi definira vjeru kao vrstu znanja koje dolazi snagom uvida i dokaza. To je razmatrano kroz potpoglavlja: ‘Vjera i racionalno tumačenje’, ‘Spoznavanje Božijeg samoraskrivanja’ i ‘Razumijevanje Kur’ana’.
Šesto poglavlje “Soteriologija” (str. 437-558) predočava iznimno korisne smjernice kojim nam Ibn Arebi nudi rješenja za dvojbe u pogledu otkrovenja koja nikad prije nisu iskušana na duhovnom putu, opisujući znake koji nam garantiraju da su od Boga, a ne od šejtana. U vezi s tim su i teme o relacijama između vjerovjesnika i Božijih prijatelja, te druga pitanja koja su u korelaciji s njima: Vrednovanje samootkrovenja, Imena i duhovne postaje, Zamke na putu i Sigurnost u služenju.
Sedmo, posljednje poglavlje ove knjige, naslovljeno je sa “Ispunjenje” (str. 559-632) i u njemu su definirani vjera (īmān) i uvjerenje (iʻtiqād, ʻaqīda) te pojašnjeni kriteriji duhovne pripravljenosti pojedinaca koja je u neprestanoj mijeni. Proces preobražavanja suštinski znači da je egzistencija po prirodi ‘stepenovanje sukladno izuzetnosti’ (tafādul), to jest stepen koji neko poluči u kontekstu vlastite vjere i uvjerenja. U tom smislu su i dva potpoglavlja koja to detaljnije elboriraju: “Transcendiranje idola uvjerenja” i “Motrenje sa dva oka”.
Slijede “Bibliografija Ibn Arabijevih djela” (str. 633-639) te “Indeks imena i pojmova” (str. 641-643).
Ibn Arebijev Futuhāt kao nepregledni duhovni okean sufijske mudrosti u svakom ponovnom susretu podstiče čitatelja da gradi novi i neponovljiv perceptivno-iskustveni odnos sa smislovima teksta Futuhāta, njegovim idejama i poukama, jer čitatelj svaki put, ovisno o unutarnjem stanju, drugačije oblikuje svoj perceptivni kontekst. Čitatelj dekodira tekst i razumijeva njegova značenja u skladu s razinom svoje spoznajne skale, što nužno ne znači da je do kraja apsorbirano razumijevanje.
Sve izloženo u knjizi samo je djelić onoga što se nalazi u Futuhātu, a kako to Ibn Arebi veli: “Ono što pohranjujemo u svako poglavlje, s obzirom na ono što znamo, samo je kap u moru.” Uprkos svemu, ovo je djelo neozaobilazan enciklopedijski kompendij ezoterijskih učenja o muslimanskoj duhovnosti za sve sljedbenike puta mudrosti i ljubavi, znalce, istraživače i, općenito, poklonike duhovnosti. Ovakva poduka i znanje se ne stječu u školama i na univerzitetima, ono je prvo znanje o kojem ovise sva druga znanja, a to je spoznaja samog sebe uz pomoć vjerovjesnika i Božijih prijatelja.
Prevodilac je maestralno uradio svoj posao, prije svega na osnovu izvrsnih znanja o islamskoj metafizici i transcendentnoj filozofiji, ali i o njezinom specifičnom registru i terminologiji. Ovaj prijevod pomiruje doslovnost i ljepotu prijevoda, čime je ispunjen najzahtjevniji zadatak, a to je prevođenje sa šireg semiotičkog stajališta. Semiotički instrumentarij iskorišten je za deskripciju imaginalnog i dekodiranje simbola i značenja metafizike imaginacije.
Tekstovi ovog duhovnog viteza su ranije predstavljeni našoj javnosti u hvalevrijednom prijevodu Saliha Ibriševića i Ismaila Ahmetagića (Mekanska otkrovenja, I-IV, 2007, 2011; Dragulji mudrosti, 2008). Nadamo se da će i ova knjiga naći put do čitatelja koji žele otškrinuti vrata Imaginalnog svijeta i ugledati svjetlo odnosno “znanje o svjedočanstvu Božijeg jedinstva, jer je to znanje koje uspostavlja izuzetnost i sreću” (str. 409).
Sabaheta Gačanin
[tags]