UDK 821.222.1.09-1
Sažetak
U sufijskoj i književnoj tradiciji perzijskog kulturnog kruga pojam nesebstvenosti (fanā’, nestajanje) i ne-željenja zauzima središnje mjesto u razumijevanju čovjekovog duhovnog usavršavanja. Ovaj rad istražuje kako gnostici i književnici – od Hakanija i Hafiza do Mevlane i Ejnul-Kuzata – posmatraju proces oslobađanja od vlastitog sebstva te usmjeravanje ljudske pažnje sa “ja” i “moje” na Voljenog. Autor razmatra da li je istinsko ne-željenje uopće moguće za ljudsko biće te kakvu ulogu imaju ljubav, samoponištenje i spoznaja vlastitog ništavila u dosezanju savršenstva.
Kroz duboke poetske i metaforičke prikaze, rad pokazuje da je nepostojanje (fanā’) ne samo temelj gnostičkog puta nego i praktičan odgovor na ljudske patnje, uvrijeđenosti, očekivanja i tugu. Analiziraju se gnostički stavovi o ljubavi koja poništava sebstvo, o unutrašnjem preobražaju koji vodi ka vječnosti (beqā’), te o radosti koja nastaje kada srce bude oslobođeno želja i vezanosti. Ovaj rad pruža uvid u to kako oslobađanje od vlastitog jastva postaje preduvjet ljudske duhovne zrelosti i istinske radosti, koja je po arifima dostupna samo onome ko je “prazan od sebe, a ispunjen Voljenim”.
Ključne riječi: nesebstvenost, fanā’, beka, patnja, uvrijeđenost, ne-željenje, sebstvo, sufijska poezija.
THE KINGDOM OF NON-SELF
Traces of “non-selfness and non-desire” from the perspective of writers and Gnostics
Abuzar Ebrahimi Torkeman
Abstract
In the Sufi and literary tradition of the Persian cultural sphere, the concept of selflessness (fanā’, vanishing, annihilation) and non-desire holds a central place in understanding human spiritual refinement. This paper explores how Gnostics and writers—from Hakani and Hafiz to Mevlana and Ayn al-Quzat—view the process of liberation from one's self and the redirection of human attention from “I” and “mine” to the Beloved. The author contemplates whether true non-desire is even possible for human beings and what role love, self-abnegation, and the recognition of one's own nothingness play in attaining perfection.
Through profound poetic and metaphorical depictions, the work shows that non-existence (fanā’) is not only the foundation of the Gnostic path but also a practical response to human suffering, resentment, expectations and sorrow. It analyzes Gnostic views on love that annihilates the self, on the inner transformation that leads to eternity (beqā’), and on the joy that arises when the heart is freed from desires and attachments. This work provides insight into how liberation from one’s own self becomes a prerequisite for human spiritual maturity and true joy, which according to the arifs is available only to those who are “empty of self, and filled with the Beloved”.
Keywords: selflessness, fanā;, beqā, suffering, resentment, non-desire, self, Sufi poetry