Uporedna analiza dvaju izvornika

Preuzmi članak

UDK 783:28-29

Analiza ilahija Abdurrahmana Sirrije provedena je metodom komparacije rukopisnog teksta i štampane verzije. U svojoj izvornoj, rukopisnoj formi, medžmua je pisana nesh pismom, pismom Kur’ana. Rukoprepisivač medžmue znameniti je bošnjački kaligraf šejh Behaudin Sikirić (1860–1934), dok je štampanu verziju pripremio za štampu 1941. godine šejh Šaćir Sikirić (1893–1966). Osim što je rukopis, razumljivo, zadržao nešto individualno u sebi, treba napomenuti da tekst u rukopisu sadrži izvjestan broj nečitkih pojmova i pravopisnih grešaka. Historijsko iskustvo potvrđuje da svaka nova forma općenja, u ovom slučaju štampa, obogaćuje i unapređuje društvenu komunikaciju, ne uništavajući prethodne oblike, te se, u skladu s tim, može utvrditi da je priređivač štampanog teksta intervenirao na nekim morfemama, kako korijena tako i afiksa, odnosno jezičkih jedinica, koje su nosioci bilo leksičkog, bilo gramatičkog značenja.

Na temelju dobivenih rezultata, ustanovljeno je da štampana verzija nema većih odstupanja, dok su postojeća navedena u fusnotama. Osnovna razlika diskursa jeste prisustvo invokacije (ar. zikr) u rukopisnom tekstu kojom autor naglašava da “putnik” tako svjedoči Božiju prisutnost. Objašnjenja stručne terminologije navedena su također u fusnotama. Etimologije su raznorodne, turske, često perzijske i arapske. O njima, kao i o njihovom značenju, u ovom tekstu, neće biti riječi.

Za prijevod značenja ajeta iz Kur’ana, korišten je prijevod Besima Korkuta.

Enisa Alomerović
Comparative analysis of two originals

Analysis of Abdurrahman Sirri’s nasheed has been conducted through the method of comparison of the script and the printed version. In its original, script form, majmu’a is written in naskh letter, the letter of Qur’an. The scribe of majmu’a is Bosniak eminent caligraph shaikh Behaudin Sikirić (1860–1934), and the printed version was prepared for printing by shaikh Šaćir Sikirić (1893–1966) in 1941.
Besides the fact that the manuscript has, of course, preserved something individual in itself, it should be mentioned that the text in the manuscript contains several illegible terms and spelling mistakes. Historical experience confirms that every new form of intercourse, in this case print, enriches and improves social communication, without destroying the previous forms, and, in accordance to that, it can be determined that the editor of the printed text made interventions on some morphemes, both of the root and affix, that is language units that are holders of either lexical or grammatical meaning.
On the basis of the obtained results it has been established that the printed version has no major deviations, and those existing have been recorded in footnotes. The main difference of the discourse is presence of invocation (dhikr in Arabic) in the script by which the author stresses out that “wayfarer” in this way certifies the Presence of God. Explanations of scientific terminology have also been provided in footnotes. Etymologies are diverse – Turkish, often Persian and Arabic. However, they, nor their meaning, will not be mentioned in this text.

Key words: Abdurrahman Sirri, majmu’a, Sufi poetry