Najplodnije razdoblje za razvoj bošnjačke tekijske ilahije, prema dosadašnjem uvidu, zasigurno je kraj 18. i prva polovina 19. stoljeća. Najstariji primjerci ovoga žanra nastaju u oglavačkoj tekiji i iz pera znamenitog šejha Abdurahmana Sikirića Sirri-babe (1775–1847). Njegove su ilahije poglavito na osmanskom jeziku dok će manji broj, svega tri, biti napisane na bosanskom jeziku. Budući da izvornik nije sačuvan, najbliži izvor možemo prepoznati u bilježnici (medžmui) njegovog unuka šejh Behaudina Sikića (1860–1934), znamenitog bošnjačkog kaligrafa s kraja 19. i početka 20. stoljeća, koja će u ovome izdanju biti označena kao Medžmua 1. Također plodan pjesnik, šejh Sirrijin savremenik, jeste Žepčak Abdulvehab Ilhami-baba (1773–1821), koji će iza sebe ostaviti desetak ilahija na bosanskom jeziku, četrdesetak pjesama na osmanskom i nekolika primjera na arapskom jeziku. Pored tekijske ilahije vrstan je pjesnik buntovne alhamijado poezije, te će ostati poznat kao autor čuvene pjesme Čudan zeman nastade.

Osim šejh Sirri-babe i šejh Ilhami-babe, originalnu tekijsku ilahiju pisat će još šejh Arif Kurd Sidki, koji u Bosnu dolazi polovinom19. stoljeća. Budući da će kraj života dočekati u Turskoj i da će pisati na osmanskom jeziku, ilahije koje se pripisuju njemu pripisivat će se i nekim osmanskim pjesnicima. U 20. stoljeću nastat će tek pokoja ilahija tekijskih šejhova i derviša, dok će se ovaj žanr dominantno prevoditi. Dva su autora posebno vrijedna spomena, derviš Vitica i šejh Omer Bukurević, obojica iz visočke tekije.