Pomnim proučavanjem interpretacijskih djela s namjerom dostizanja gnostičke hermeneutike uočavamo dvije opće metode. Prva metoda je otkrivajuće-nadahnjujuća (كشفى الهامى), koja je svojstvena posjednicima duhovne intuicije (صاحب ذوق) i onima vičnim duhovnim otkrovenjima i osvjedočenjima (اهل كشف و شهود), a koji tvrde da su se duhovno osvjedočili u ezoterijske zbilje Knjige Stvaranja (كتاب تكوين) i Knjige Vjerozakona (كتاب تشريع), oćutjevši u sebi cijelim bićem njihovo potpuno podudaranje, razumijevajući, stoga, iz kur'anskih ajeta zbilje koje drugi nisu u stanju razumjeti. Druga metoda je primjena općih tehničkih metoda, u smislu da čak i oni koji nisu vični duhovnom otkrovenju i osvjedočenju mogu putem ovih metoda doći do nekih ezoterijskih značenja Kur'ana te čak, ako i ne budu razumjeli njihovu zbilju, mogu je saznati posredstvom pravila i principa prihvaćenih od običnih ljudi.

Učenjak Qūnawī koristio se objema metodama kako bi razumio islamske vjerske tekstove. Međutim, ovaj rad stavlja glavni naglasak na njegovu opću tehničku metodu iz razloga što se ovom metodom mogu poslužiti svi islamski mislioci. Prema mišljenju autorā ovog rada, principi ove Qūnawījeve interpretacijske metode mogu se podijeliti na tri opće grupe: ontološke, epistemološke i lingvističke principe. Uz objašnjenje ovih principa, cilj ovoga teksta je objasniti i činjenicu da je Qūnawījeva interpretacijska metoda zasnovana na postojanim načelima koja osim gnostičkog usmjerenja i obraćanja pažnje na ezoterijske i duhovne aspekte te otkrivanje tajni i ukazanja, ne prenebregava ni lingvističko viđenje.

The Methodological analysis of gnostic interpretation and its principles according to Ṣadr al-Dīnu Qūnawī

Mohammad Mahdī Gorğiyān ‘Arabī and Ğawwād Ğa‘fariyān

Abstract

By careful study of commentary works with the aim of reaching gnostic hermeneutics we reach two universal methods. The first is the reveling-inspiring (kašfī-elhāmī) method, the characteristic of those who poses spiritual experience (sāhebān-e zouq) and those who experience revelations and visions (ahl-e kašf wa šohūd), and who claim to have spiritually witnessed esoteric realities of the Book of Creation (ketāb-e takwīn) and the Book of Divine Law (ketāb-e tašrī‘), sensing within themselves with their whole being the complete correspondence between these two Books, thereby understanding from the Qur’anic verses realities which others are not able to understand. The second method is the application of general technical methods (fannī-ye ‘omūmī), in the sense that even those who are not used to spiritual revelations and visions can, by virtue of these methods, reach some of the esoteric meanings of the Qur'an and, in case they do not understand their reality, they can even get to know it through the rules and principles accepted by common people.

The scholar Qūnawī used both the methods in order to understand Islamic religious texts. Nevertheless, this paper puts the main emphasis on his general technical method, because this method can be used by all Islamic thinkers. According to the authors of this paper, the principles of this Qūnawī's interpretation method can be divided into three general groups: the ontological, the epistemological, and the linguistic. In addition to explaining these principles, the paper aims to explain the fact that Qūnawī's interpretation method is based on stable principles which, besides gnostic orientations and attention to spiritual aspects and discovering secrets and hints, do not neglect the linguistic view as well.

Keywords: the methodology of interpretation, the gnostic interpretation, the gnostic hermeneutics, esotery and exotery of Qur’an.