Nakon plejade velikana sufijske misli i poezije o kojima se pisalo u časopisu Živa baština logično je bilo da u tom nizu predstavimo i Sanaija Gaznavija iz jednostavnog ali vrlo važnog razloga, a to je da je on utemeljitelj perzijske sufijske poezije. S njegovom inovativnošću koja dolazi iz njegove duhovne realizacije poezija dobiva novi zamah i okvir u predstavljanju uzvišenih istina duhovnog puta, otvarajući time put pojave pjesnika kao što su Attar, Mevlana, Hafiz i brojni drugi koji su ostavili ogroman uticaj na islamsku civilizaciju i svjetsku književnu baštinu.
Kao potvrdu toga dovoljno je prisjetiti se stihova Mevlane Dželaluddina Rumija u kojima iskazuje duboko poštovanje i zahvalnost prema svojoj dvojici prethodnika koji su uticali na njegov poetski izražaj:
Attar je bio duh, a Sanai njegova dva oka,
ja sam došao nakon Sanaija i Attara.
Mevlana veoma često hvali Sanaija, pa mu čak i posvećuje jedan gazel, a za sebe tvrdi da je vjerno slijedio stope Sanaija i Attara.
Sanai je prvi pjesnik koji je u svoju poeziju uveo sufijske i mističke motive i koji je sufijske misli i ideje interpretirao u različitim pjesničkim formama. Snaga njegovog pjesničkog izražaja i privlačnost njegovih riječi, posebno u njegovom najvažnijem djelu Hadiqatul-haqiqa (Bašča istine) uticala je na druge pjesnike da u svojim djelima koriste njegove motive i značenja i da ga neprekidno hvale i slave.
Halilullah Halili raspravljajući o promjenama koje je doživio Sanai i njegovom uticaju na kasnije pisce i pjesnike piše sljedeće: “Ova iznenadna promjena… ne samo da je transformirala temelje njegove poezije već je u potpunosti izmijenila temelje poezije naših pjesnika nakon njega pa sve do današnjih dana. On je Dželaluddinu Rumiju u ruke predao svjetiljku, na putu šejha Attara i Hafiza Širazija rasplamsao je buktinju, pomogao je Nizamiju i njegovom djelu Makhzanul-asrar i uveliko je pružio podršku Haqaniju pri pisanju djela Tuhfatul-iraqayn.”
Tako ćemo, između ostalog, u ovom broju Žive baštine vidjeti kako su Sanaijeve sufijske ideje, njegove prekrasne izreke, priče, gazeli i govori predstavljali izvor inspiracije za Mevlanu prilikom pisanja i kreiranja njegove Mesnevije i Šemsovih gazela.
Kratak rad znamenitog orijentaliste R. A. Nicholsona nudi na uvid uticaj Sanaija na Dantea, a što se najbolje da vidjeti iz paralelnosti misli, dikcije i strukture između djela Sajru al-ibad i Božanske komedije.
Također, u radu Od Sanaija do Saramagoa, autor Mahmoud Fazilat govori o velikoj sličnosti u upotrebi alegorije grada slijepaca između Sanaija i Josea Saramagoa, portugalskog književnika i dobitnika Nobelove nagrade za književnost 1998. godine.
Na kraju želim iskazati zahvalnost gospodinu Gholamreza Salemianu, lektoru na katedri za perzijski jezik Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, koji je napravio izbor tekstova a i sam napisao rad kojim smo otvorili časopis. Nažalost, nismo uspjeli u namjeri da još opsežnije predstavimo ličnost Sanaija Gaznavija onako kako je prvobitno bilo zamišljeno i kako on to zaslužuje. U svakom slučaju, ovo će biti dobra osnova za daljnja istraživanja, a nema sumnje da ćemo se i kroz sljedeće brojeve časopisa vraćati Sanaiju.