U tematskom središtu dvadeset petog broja Žive baštine je Ibn Arebi, poznati islamski i svjetski priznat mistik koji je ostavio dubok trag na ljudsku misao u području praktičnog i teorijskog sufizma. Prvotna nam je namjera bila da priredimo obiman broj časopisa u kojem bismo što bolje rasvijetlili ličnost i misao ovog velikog sufije, koji je zaslužio titulu Šejhul-ekbera, ali u tome nismo uspjeli dokraja i onako kako to priliči Ibn Arebiju. Pritom napominjemo da je do sada u Živoj baštini objavljeno trinaest radova koji se direktno bave ličnošću Ibn Arebija, a posredno još nekoliko njih. Dakle, mnogo više nego u ovom broju. U svakom slučaju, nema sumnje da ćemo se i u narednim brojevima vraćati Velikom šejhu.
Ovaj broj otvaramo radom Kasima Kakaija, sa čijim smo se zavidnim naučnim kredibilitetom imali priliku upoznati u ovom časopisu. Ovaj put donosimo njegov rad koji se bavi dijalogom islama i kršćanstva i koji otvara nove horizonte zbližavanja dviju nebeskih vjera. Kako autor kaže, to zbližavanje ima velike perspektive u području misticizma, gdje se mogu uočiti mnoge sličnosti a nerijetko i istovjetna učenja. U tom kontekstu on je odabrao Ibn Arebija i Majstora Eckharta kao najveće gnostike – teoretičare islama i kršćanstva.
U obimom kratkom, ali u ovom području inovativnom radu i pristupu, akademik Rešid Hafizović govori o temi koja je do sada manje obrađivana, a to je mjesto i uloga žena u Ibn Arebijevom sufijskom diskursu.
Edin Dedić u svom radu piše o jednom od najvažnijih Ibn Arebijevih učitelja, po priznanju samoga Ibn Arebija, to jest o Abu Madjanu, a imao ih je mnogo. U radu se nastoji rasvijetliti život ovog sufijskog učitelja te osnovna obilježja njegovog tesavvufskog nauka i utjecaj na kasnije sufijske učitelje, prije svega na Ibn Arebija.
Fahruddin Razi jedan je od najznačajnijih islamskih učenjaka iz klasičnog perioda, prvenstveno poznat po obimnom tefsiru, a zatim i po djelima iz oblasti spekulativne teologije. Zbog njegove velike okrenutosti racionalizmu i naučnog angažmana u tom svjetlu, stekao je negativan glas u sufijskoj literaturi. Međutim, Ibn Arebiju je bilo jasno da Razi pri kraju svoga života gubi pouzdanje u konačni domet racionalnih nauka, pa ga pismom poziva da se okrene ka sufijskom putu direktne spoznaje. To pismo uz uvodne napomene priredio je Hamza Halitović, koji potpisuje i sljedeći rad u ovom broju, prijevod Tahmisa Ibn Arebija na Kasidu Ebu Medjena. Ova Ebu Medjenova kasida, čija je središnja tema lijep odnos prema braći na duhovnom putu i prema duhovnom učitelju (adab), bila je inspiracija za brojne komentare, među kojima se Ibn Arebijev komentar posebno izdvaja ljepotom i prefinjenošću poetskog izraza.
Haris Dubravac donosi prijevod dijela knjige Williama C. Chitticka, posvećene, po njegovom mišljenju, najvažnijem islamskom filozofu i ličnosti koja ovaploćuje islamsku filozofsku tradiciju. U ovom prijevodu izložena su Baba Afdalova učenja čiji cilj je bio razjasniti prirodu potrage za mudrošću koja mora potaknuti svaku filozofiju dostojnu tog imena. Filozofija je za njega način života koji uključuje uvježbavanje duše u tom traganju i stjecanje vrlina. Baba Afdal je u svojim spisima nastojao potaknuti čežnju za izvorištem značenja, a to je inteligencija koja leži u srcu mudrosti.
Željko Kaluđerović, Orhan Jašić i Zorica Kaluđerović Mijartović potpisuju rad “Dike – slijeđenje ethosa i nomosa”, nastao u okviru projekta “Od različitosti tradicija do zajedničke euromediteranske bioetičke platforme ‒ stvaranje alata za dijalog i djelovanje (EuroBioMed)ˮ, koji podupire Hrvatska zaklada za znanost.
Ovaj broj časopisa završavamo prikazom knjige Williama C. Chitticka Sufijski put spoznaje: Ibn Al-̒Arabijeva metafizika imaginacije, koji je priredila Sabaheta Gačanin.
[tags]