Već duži period bavili smo se mišlju da jedan broj Žive baštine posvetimo položaju umjetnosti u islamu. I pored toga što je ova tema po sebi vrlo zanimljiva i plijeni pažnju, ali je vrlo malo obrađena kod nas. Namjera nam je da radovi priređeni za ovaj broj časopisa popune tu prazninu i da budu osnova za daljnja istraživanja.
Muhammed, s.a.v.a., je rekao: “Bog je lijep i voli ljepotu.” Prema irfanskom učenju ovaj i svi drugi viši svjetovi samo manifestacije Božijih svojstava i imena, a mi smo potpuno uronjeni i u prisustvu ljepote. U takvom okruženju čovjek koji želi svjedočiti Boga ne može a da to ne bude putem umjetnosti. Umjetnost nastoji da ovom svijetu podari svetost i sliku budućeg svijeta, s jedne strane, i da uzvišenim nebeskim idejama podari privlačnu ljepotu koja je u funkciji odražavanja tih ideja, s druge strane. Uzvišeni Bog nije slučajno Svoju riječ, to jest Kur'an, objavio u najljepšem govoru. Tako je čovjek, koji se našao privučen ljepotom Božijeg govora i Njegovim svekolikim stvaranjem, nastojao svim svojim djelatnostima posvećenih Njemu da podari ljepotu i da i kroz taj čin slavi i veliča Boga.
Očekivano ovaj broj časopisa otvaramo radom uvodom u filozofiju umjetnosti koji se bavi suštinom umjetnosti i njenim teorijskim i filozofskim postavkama ali u pogledu islamskih mislilaca. Ponekad se ovi teorijski principi nazivaju metafizičkim principima umjetnosti i pritom treba imati na umu da metafizika ovdje ima opće značenje i da nema nikakve veze sa teologijom.
Drugi rad “Islamska umjetnost – himna peru, tinti i knjizi” potpisuje akademik Rešid Hafizović u kojem on razviđa ontološke i kosmičke osnove islamske umjetnosti. Ishodišta islamske umjetnosti vidi u emanaciji Božijih imena i svojstava čije tragove vidi razasutim u diljem muslimanskog svijeta. Svi aspekti islamske umjetnosti izvedeni su iz srca islamske religije, a ova iz suštine kur'anskoga Teksta. Stoga islamska umjetnost s pravom biva oslovljena “svetom umjetnošću”, jer svaki njen aspekt zrcali jasne znakove koji kazuju o Božijoj sveudiljnoj Prisutnosti i podsjećaju nas na nju. Osim toga, univerzalna poruka islamske umjetnosti kao “svete umjetnosti” par excellence svoje izvorište istodobno ima u osjetilnom i nadosjetilnom ili metafizičkom poretku stvari.
U nastavku Rejhan Parišan i Muhammed Ali Abadi u radu “Razumijevanje koncepta sakralne umjetnosti i načela vrednovanja sakralnih umjetničkih djela” bave se pitanjem koje umjetničko djelo se može smatrati zbiljskim mjestom očitovanja duhovnosti i svetosti, a zatim i pitanjem po kojim se načelima takva djela mogu vrednovati. Prvi dio ovog rada posvećen je općoj analizi umjetnostī koje su u korelaciji s vjerom, a u nastavku rada kratko su pojašnjeni utjecajni faktori u ovoj umjetnosti, kakvi su položaj umjetnika kao stvaraoca djela (ili kao posrednika u stvaranju) te proces uobličavanja djela. U konačnici, analizirana je uloga, a zatim i krajnji ciljevi i stvaralački akt sakralne umjetnosti u shvaćanjima mislioca.
Četvrti rad “Preispitivanje elemenata filozofije umjetnosti zasnovane na principima Mulla Sadrine filozofije”, autor Zuhejr Ensārijān, što se da shvatiti i iz samog naslova, pokušava istraživanjem nove filozofske kategorije, a to je filozofija umjetnosti i estetike, u filozofskom sistemu Mulla Sadre poduzeti novi korak u odgovaranju na savremena filozofska pitanja i prezentirati metodu za rekonstrukciju misli islamskih filozofa u savremenim područjima filozofije.
Profesor Haris Dervišević radom “U traganju za ljepotom: promišljanja o islamskoj umjetnosti Nusreta Isanovića” nastoji sažeto predstaviti ključne aspekte Isanovićevog razmišljanja o islamskoj umjetnosti. Kao filozof, Isanović je stasavao primarno na tekstovima i mišljenju zapadnoevropske filozofije, što je primjetno kroz metodologiju kojom se služi, dok je s druge strane njegov diskurs i interes vezan za svijet islama, što je očigledno kroz jezik i zaključke koje izvodi. Njegov naučni rad integrira tradicionalnu islamsku misao s naučnom aparaturom Zapada, otvarajući prostor za interdisciplinarni pristup proučavanju islamske umjetnosti. On naglašava važnost tumačenja islamske umjetnosti kroz duhovnost, istražujući simboliku, dublje značenje i kontekst iz kojeg proizlaze djela islamske umjetnosti.
Cilj rada “Principi kritike umjetnosti sa fokusom na autora u Rumijevoj Mesneviji” je analizirati stihove iz Mesnevije koji na neki način tretiraju pitanje kritike umjetnosti. Temama iz područja kritike umjetnosti, filozofije umjetnosti i estetike umjetnosti najviše su se bavili zapadni autori. Međutim, u nekim klasičnim iranskim djelima moguće je pronaći tekstove koji se bave umjetničkim djelima, umjetnicima i konzumentima umjetnosti. Jedno od takvih djela je Mesnevija Dželaluddina Rumija. Rezultati do kojih se došlo u ovom radu pokazuju da tokom kreiranja umjetničkog djela, autor s tekstom komunicira i na unutarnjoj i na vanjskoj razini. U prvoj fazi primanja inspiracije on priprema svoj um i svoje srce kako bi percipirao umjetničke slike, a u drugoj fazi stvaranja djela mora se upoznati s materijom i sa specifičnim ciljevima umjetnosti. Umjetnik treba da bude kreativan i inventivan, odnosno mora da bude originalan i ne smije druge kopirati.
Šahrām Pāzukī u radu “Uvodne naznake o gnostičkim temeljima umjetnosti i ljepote u islamu s osvrtom na Mesneviju” ukazuje na razliku poimanja ljepote i umjetnost u islamskom mišljenju od onoga što se od 18. stoljeća na Zapadu uobičajilo pod nazivom “estetika”. Temelji umjetnosti i ljepote u islamu su potpuno gnostički i slijede duhovno gledište muslimana u odnosu na zbilju, egzistenciju, čovjeka i svijet. Stoga se mogu pojmiti jedino ulaskom u sferu islamske gnoze i pronicanjem u njezinu suštinu. Najvažniji stupovi ovih kategorija su: Božija ljepota, ozrcaljenje, stupanj ihsāna, poređenje i stupanj nepostojanja i neumjetnost. Jedno od najvažnijih gnostičkih djela u kojem se, kako sažeto tako i podrobno, gotovo u potpunosti ukazuje na sve rečene komponente je Mesnevija.
Shaofi Qowayder u radu “Estetika u sufijskoj poeziji – Imaginacija i simbolika kod Ibn Arebija i Mansura ibn Al-Halladža” prvo nudi više definicija shvatanja imaginacije i ustvrđuje da je imaginacija u arapsko-islamskoj baštini usko povezana sa mnogim filozofskim, teološko-skolastičkim, sociološkim temama, tako da je teško iz iste perspektive dati jedan misaoni obrazac koji bi bio sveobuhvatan. U nastavku rada nastoji dati odgovor na pitanje: kako su sufije percipirale imaginaciju? Na koji su to način Al-Hallaj i Ibn Arebi u svom duhovnom iskustvu sufijske estetike, a naročito poezije, koristili ovaj potencijal i moć?
Halladžov smisao za estetikom kroz imaginaciju odlikovao se wahdeti šuhudom (osvjedočenje jedinstva), sjedinjenjem, stapanjem. Koristeći se stvaralačkom imaginacijom Halladž se uspinje ka većim zbiljama od pojavnog svijeta pa sve do Svijeta Duha, gdje ostvaruje iskustvo iščezavanja u Istini (fenā’) i sufijsko iskustvo lijepog. Ibn Arebija, slično Halladžu, za stvaralačku imaginacija kaže da je uzrok otkrovenju (al-keshf) i obznanjenju (az-zuhur). Stoga je Allah podario čovjeku stvaralačku imaginaciju kao svjetlost-vodilju kojom sebi može oslikati sve što postoji. Prema Ibn Arebiju stvaralačka imaginacija je moć stvaranja i otkrivanja koja se uznosi u jedan veći svijet, te kroz moć ove imaginacije doseže se teško shvatljiva zbilja.
Faršad Ferešte Hekmat u radu “Analiza refleksije Rumijevih kodova i imaginarnih slika u filmu Velika riba (Big Fish) pomoću teorije intertekstualnosti” analizira kako film kao vizualni i auditivni tekst posuđuje kodove iz književnih tekstova. Narativi filma, kao i svaki drugi tekst, uvijek se temelje na prethodnim narativima. Nijedan novi narativ ne može se stvoriti na velikom platnu bez korištenja prethodnih narativa. Prema autoru, mistične i mitološke misli i ideje Istoka, posebno simboli i koncepti koji se nalaze u pjesmama Diwani Šemsa i Rumijevoj Mesneviji, razmatrane su u pretekstu filma Big Fish, a prije njega u romana Big Fish Daniela Valancea, na kojem se temelji Burtonov film.
Rad “Ilustracije izabranih priča iz Mesnevije” Esme Mrahorović predstavlja projekt u obliku ilustracija i animacija, pružajući introspekciju u tajanstveni i alegorijski svijet klasičnih priča iz Mesnevije. Ovaj se projekt ističe sposobnošću da putem vizualnih i zvučnih elemenata stvori atmosferu koja sublimira suštinu samih narativa.
Ovaj broj časopisa zaključujemo kratkim radom profesora Seada Šemsovića u kojem on nudi na uvid zanimljiv dokument, to jest Statut ceha slikara iz Herata iz 16. stoljeća, koji se pripisuje Imamu Džaferu Sadiku. U prvo dijelu ovog statuta opisuje se nastanku slikarstva u islamu i o ulozi meleka Džibraila u tom činu. A u drugom dijelu govori se o obavezama slikara. Statut je pronađen u rukopisnoj ostavštini jednog od utemeljitelja bošnjačkog i bosanskohercegovačkog modernog slikarstva Behaudina Selmanovića (1915-1972).