Trideset i četvrti broj Žive baštine otvaramo radom koji razmatra odnose filozofije i religije prije pojave islama, a u kojem autor John Walbridge nudi kratak prikaz dva glavna pristupa ovom pitanju. U jednom pristupu pi tanje religije potpuno je ostavljano po strani, a u drugom pristupu postoje jasne veze s mističnim kultovima, koji su postajali sve popularniji u grčkom svijetu.
S pojavom objavljene religije, filozofi su bili, sve dok su mogli, posljednji intelektualno značajni branioci drevnog paganizma, pružajući pagansko obrazovanje sve dok u šestom stoljeću njihove škole nisu bile zatvorene, a na stavnici protjerani.
Sead Alić potpisuje rad “Riječ i neizrecivo” u kojem razmatra neka od osnovnih pitanja čovjeka koji stoji pred Bogom zagledan u Njegov Apsolut. Svoj ogled i ovu mi sao autor razlaže kroz pet poglavlja od kojih svako prati pet namaskih vremena, dakle cio dan, jednu zaokruženu cjelinu, možemo reći i čovjekov ovosvjetski vijek. Između ostalog, autor u ovom radu izlaže kritici neka ustaljena teološka poimanja. Jedno od njih jeste poimanje Boga kakvim ga se predstavlja u teologiji, pritom propitujući čovjekove mogućnosti spoznaje Boga, to jest mogućnosti čovjekove misli koja je u poređenju s Apsolutnim Bogom ograničena. Također, dok promišlja o ljubavi u odnosu čovjeka i Boga, autor kritizira teološki stav o tome da se svijeta trebamo odreći i da ljubiti treba samo Boga. Ako Boga izbacite iz svijeta, ako ga prognate u svete hramove, svete knjige, svete rečenice – onda ste i svijet prepustili bezbožnim dušama kojima cilj eventualno može biti po sjedovanje, zaključuje Alić.
U sljedećem radu tri autora, Željko Kaluđerović s Filozofskog fakulteta Univerzitet u Novom Sadu, Orhan Jašić s Filozofskog fakulteta Univerzitet u Tuzli i Zorica Kaluđerović Mijartović s Filozofskog fakulteta Nacionalnog i kapodistrijskog univerziteta u Atini, istražuju Herodotov doprinos shvatanju pravde kod Hele na, koji se, po njima, može valorizirati u dvije ravni. Najprije, to je terminološka inovativnost nastala pojavljivanjem izraza dikaiosyne i osobenom upotrebom dike u formulacijama jurističkog tipa. Iz drugog ugla gledano, u četiri različite knjige Historije spominju se svi bitni modaliteti pravde, tj. ona se nagovještava kao tzv. kosmička, zakonska i kao individualna pravda. O kojem god od navedenih modusa da je riječ, razmatranje pravde kod “oca historije” u vezi je s utvrđi vanjem njenih bivstvenih karakteristika, ekvivalencije i korelativnosti.
Četvrti rad započinje seriju tekstova o tesavvufskoj poeziji, otvarajući time temu ovog broja Žive baštine. Vedad Kasumović u radu naslovljenim “Tesavvufska misao u poeziji šejha Abdurrahmana Sirrije” upoznaje nas sa Sirri-babom, jednim on najutjecajnijih bosanskih sufija, odnosno s njegovim učenjem o Bogu. Praksa prijašnjih šejhova bila je da svoja učenja razotkrivaju kroz poeziju. Stoga autor kroz analizu tesavvufske poezije šejha Abdurrahmna Sirrije predočava njegovo učenje o Božijim Imenima Veličanstva, svojstvima Ljepote i Imenu Savršenstva.
U radu “Poezija i ilahije šejha Sadeddina Sirrije”, Hamza Halitović vodi nas do Skoplja i upoznaje nas sa Šejh Sadeddinom Sirrijem, jednim od naj značajnijih sufijskih učitelja s Balkana na početku dvadesetog stoljeća. Živio je u Skoplju gdje je upravljao rifaijskom tekijom od koje je načinio svojevrsni intelektualni centar u tom periodu. Sirrija je bio obrazovan u islamskim naukama i u klasičnoj osmanskoj književnosti. Svoja djela objavljivao je u osmanskim časopisima koji su izlazili u Skoplju. Među njima su njegova poetska i prozna djela. Halitovićev tekst posvećen je poetskim djelima šejha Sadeddina Sirrije i podijeljen je u dva dijela. Prvi dio posvećen je Sirrijevim ilahijama, dok je drugi dio posvećen njegovim pjesmama, među kojima su gazeli, tahmisi i mesnevije.
Nakon šejha iz Bosne i šejha iz Skoplja, Merjem Kasumović, Vedad Ka sumović i Dženan Hasić u radu “Azizi Mahmud Hudaji – turski pjesnik i mutesavvif” ovaj put upoznaju nas s jednim šejhom iz Turske. Šejh Hudaji bio je plodan pisac, autor je dvadeset i šest djela, od toga devetnaest na arap skom, a sedam na turskom jeziku. Pisao je didaktičku, sufijsku poeziju na jasnom, narodnom turskom jeziku u lirskom stilu i time se uvrstio u plejadu tesavvufskih pjesnika narodne književnosti. Poeziju je pisao u slogovnom i kvantitativnom metru. Ponekad je napuštao rimu i metar radi smisla i značenja koje je želio iskazati.
Nezaobilazna tema, kada je riječ o Ibn Arebiji, jeste to kako su on i nje govo djelo osporavani odnosno prihvaćani. Općenito gledajući, postoje oni koji prihvataju i potvrđuju Šejhovu veličinu, oni koji ga optužuju za zablu du i nevjerstvo te oni koji u vezi s njim ne iznose mišljenje.
U radu “Fetve kojima se brani Ibn Arebi” autor Abdurrezzak Tek razmatra fetve koje je izdala prva grupa, njih dvanaest, protiv onih koji su Ibn Arebija optuživali za zabludu i bogohuljenje. U radu “Reinterpretacija prijevoda Pendname hafiza Mehmed-ef. Mu lahalilovića Hulusija” Mubina Moker želi predstaviti autentični prijevod Pendname hafiza Mehmed-ef. Mulahalilovića Hulusija, zabilježen u “Ro kovniku” koji se danas čuva u Biblioteci Bošnjačkog instituta u Sarajevu. Na samom početku autorica se prvo kratko osvrće na iznimno značajnu ulogu Pendname – koja se pripisuje Šejhu Attaru Nišaburiju – u kulturnoj povijesti Bosne. Glavni dio rada pokazuje razlike, na semantičkoj i stilskoj ravni, između Hulusijevog prijevoda Pendname, koji je zabilježen u poetskoj formi, i proznog prijevoda koji je objavio Izdavački centar Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, El-Kalem, 1990. godine.
Posebno zadovoljstvo nam je da od ovog broja počinjemo objavljivati dijelova Mesnevije Džalaluddina Rumija prema prijevodu i komentaru šejha Ahmeda Nuruddina Mešića a u prepjevu Izeta Zikjri Pajevića. Ovaj put to su početnih tristo i trideset stihova Mesnevije. Ovaj broj časopisa zatvaramo poetskim kutkom ciklusom sufi jske poezije od četrnaest pjesama pod skupnim naslovom Džezba autora Srđana Sekulića.