Na nebu perzijske književnosti postoji na stotine sjajnih zvijezda koje su stoljećima obasjavale put dušama izgubljenim u pustinji ovoga svijeta. Jedna od najsvjetlijih među njim nosi ime Feriduddin Attar. No, Attar nije samo pjesnik i književnik, on je, prije svega, neko ko poeziju koristi, služi se njome kao sredstvom izražavanja svoje duhovne vizije. Tu leži glavna razlika između njega i mnogih pjesnika iz zlatnog perioda islamske civilizacije, jer su oni u većini slučajeva uzimali poeziju kao cilj po sebi, a sve zbog toga što se u islamskom društvu visoko cijenila rječitost, te je dobra pjesma mogla priuštiti lagodan život i mnoge druge dobrobiti, posebno ako je napisana u slavu bogatog patrona ili vladara. Čini nam se da Attar uopće nije cijenio ovaj svijet, a kamoli poeziju ispjevanu u njegovu slavu. Stoga se može reći da on u svojim poetskim djelima govori o jednom drugom svijetu – svijetu duha. O jednoj različitoj moći i drugačijoj ljepoti koji nadilaze poimanje ovosvjetske pameti. Sva Attarova poezija, kao i poezija Mevlane Dželaluddina Rumija, ističe iz jednog skrivenog izvora i ka njemu vodi one koji je čitaju otvorena srca. Također i u historijskom smislu gledano, Attar kao autor je veoma značajan i to iz nekoliko razloga. Prvi razlog je taj što je on jedan od prvih sufijskih pjesnika koji se služio svim pjesničkim oblicima toga vremena. Dakle pisao je kaside, gazele, mesnevije i rubaije.
Pretpostavlja se da je perzijska sufijska poezija započela sa Ebu-Seid Ebu-Hajrom, za koga se smatra da je prvi sufijski pjesnik perzijskog jezika. Ebu-Seid je pisao poeziju samo u obliku rubaije. Drugi sufijski pjesnici poslije njega koristili su se različitim pjesničkim oblicima, ali su većinom birali jedan od njih kao svoju užu specijalnost, dok se Attar koristio svima njima sa zadivljujućom vještinom i uspjehom. Drugi razlog je njegovo usvajanje mesnevije i njeno transformiranje od pjesničke forme, koja se uglavnom koristila u epskoj poeziji kao podloga dugih herojskih naracija i mitova, u jednu od najuspješnijih pjesničkih oblika islamske duhovnosti. Attar je usvojio mesneviju i primijenio je u jednom sasvim drugačijem kontekstu. Iako je zadržao osnovne karakteristike mesnevijske naracije, on je promijenio njenu tematiku, te je preinačio od epa o herojskim djelima drevnih junaka u ep o putovanju duše kroz horizonte duha. Attar je sa svojim mesnevijama direktno utjecao na sve kasnije perzijske pjesnike, a posebno na pisca najslavnije mesnevije svih vremena, Dželaluddina Rumija.
[tags]