Pitanje čovjeka, njegove zbilje, dostojanstva i krajnjeg smisla postojanja predstavlja jedno od središnjih pitanja islamske misli. U tom horizontu posebno mjesto zauzima pojam savršеnog čovjeka (el-insān al-kāmil) – koncept koji objedinjuje ontološke, antropološke, epistemološke i etičke dimenzije islamskog razumijevanja stvarnosti. Tematski broj časopisa koji je pred čitaocem posvećen je upravo toj paradigmi: čovjeku kao najpotpunijoj teofaniji Božanskih imena, kao mikrokozmosu u kojem se zrcali cjelina kosmičkog poretka i kao biću čija je krajnja sudbina blizina Apsolutne Istine.
Radovi okupljeni u ovom broju pristupaju fenomenu savršеnog čovjeka iz različitih, ali međusobno komplementarnih perspektiva. Polazi se od klasične islamske ontologije u kojoj samo Bog posjeduje apsolutni Bitak, dok su sva stvorenja, uključujući čovjeka, uvjetovane egzistencije i “sjene” Božanskih imena. Upravo u tom odnosu sjene i Izvora razotkriva se posebnost čovjeka kao sveobuhvatnog bića (kawn jāmiʻ), nosioca božanskog emaneta i potencijalnog halife na Zemlji.
U više radova razmatra se odnos razuma, Objave i duhovnog iskustva u procesu čovjekova usavršavanja. Čovjek se prikazuje kao biće dvostruke naravi, tjelesne i duhovne, koje se kroz robovanje Bogu, samospoznaju i moralno usavršavanje uzdiže iznad prirodnih ograničenja i ostvaruje vlastitu iskonsku prirodu kakvim ju je Bog stvorio. Time se robovanje ne razumijeva kao negacija slobode, već kao njezino ispunjenje i put ka istinskom ljudskom dostojanstvu.
Posebnu cjelinu čine radovi posvećeni klasičnim autorima islamske filozofije i misticizma. Kroz analize mišljenja Ibn Arebija, Attara, Džamija, Mevlane Dželaluddina Rumija, Mulle Sadre, kao i bosanski sufijskih autoriteta šejha Abdullaha Bošnjaka i derviša Ahmeda Nuruddina Mešića, koncept savršеnog čovjeka biva osvijetljen u njegovim različitim historijskim i doktrinarnim artikulacijama. U tim razmatranjima savršeni čovjek se pojavljuje kao nosilac muhammedanske zbilje (ḥaqīqa muḥammadiyya), kao osovina svijeta (quṭb), te kao živo ogledalo u kojem se očituju Božija imena i svojstva.
Značajan doprinos ovog broja ogleda se i u naglasku na praktično-etičkoj dimenziji savršenstva. Kroz komentare Mesnevije i sufijsku hermeneutiku moralnih vrlina pokazuje se da savršeni čovjek nije apstraktni metafizički ideal, već živa paradigma koja se očituje u ponašanju, karakteru i odnosu prema drugima. Savršenstvo se, stoga, ne shvata kao statično stanje, već kao dinamičan proces stalnog uspinjanja, pročišćenja i ozbiljenja ljudskih potencijala.
Ovaj tematski broj nastoji ponuditi zaokruženu i višedimenzionalnu sliku islamske antropologije u njenom najuzvišenijem izrazu. U vremenu obilježenom krizom smisla i fragmentacijom čovjekove slike o sebi, povratak učenju o savršеnom čovjeku predstavlja ne samo akademski izazov, nego i duhovni poziv – podsjećanje na mogućnost integriteta, punine i sklada između razuma, srca i djelovanja.
Uredništvo se nada da će prilozi okupljeni u ovom broju potaknuti daljnja istraživanja, dijalog i produbljeno promišljanje o čovjeku kao biću pozvanom da, u granicama svoje egzistencije, svjedoči božansku Ljepotu i Smisao.