Ovaj govor ljestve su nebeske / ko se njima uputi na terasu dospjet će.
Dunjalučki opažaji ljestve svijeta ovoga su / a opažaj vjerski ljestve su nebeske
Zdravlje ovog opažaja kod doktora traži / zdravlje onog osjeta od Voljenog zatraži.
Zdravlje ovog opažaja u izgradnji tijela je / a zdravlje je onog osjeta u rušenju tijela.
Mevlana, ni malo ne sumnjajući, Mesneviju smatra govorom inspiriranim božanskim nadahnućem. On je naj, otrgnut iz Iskona, udaljen od svoga Vatana, u čije je biće – od sveg nebožanskog (gayrullaha) pročišćeno – udahnut inspirativni dah božanski. Taj dah božanski, noseći uzvišena značenja ma‘ni, ugnijezdio se u Mevlaninoj egzistencijalnoj zbilji, koja ga je zatim pretočila u formu prekrasne i zadivljujuće poezije na perzijskom jeziku. Cilj tog poetski izraženog govora nije da fascinira slušatelja ili čitatelja ljepotom svoje melodike – metra, vještinom upotrebe pjesničkih formi, igrom riječi i značenja ili, pak, originalnošću sadržaja njegovih pripovijesti – hikaja. On ne želi postati ni glasoviti pjesnik kojeg će voljeti i uvažavati savremenici i naredne generacije i čije će stihove čitati u različitim prigodama i povodima…
[tags]