Sukob prisutan u svim vremenima i područjima svijeta koji se odvija između onih koji od vjere nemaju ništa osim njene ljušture i spoljašnosti i onih koji vjeru žive duboko u svom srcu i čije cijelo biće obuzima
ljubav ka Apsolutnoj Ljepoti nije zaobišao ni Hafiza Širazija. Budući da je
jezik siromašan da iskaže ta stanja i ljubav prema Aposolutu, čija isijavanja
nadolaze u valovima i prijete da usljed svoje jačine sruše sve pred sobom,1
onaj koji sve to doživljava da bi iskazao svoje stanje i spoznaju koju stječe
biva prinuđen koristiti se metaforama, alegorijama i simbolima, što su opet
samo tek naznake one Uzvišene Istine.
[tags]